Titanic

Pristupim, i budem uveden u ured inspektora. Nakon što sam izrecitirao generalije, prešli smo na povijest i fenomenologiju mog odnosa s prvom damom škole.

- Pa dobro, profesore, što se to danas zbilo, jeste li ili niste napali ravnateljicu? Optuženi ste za prijetnje, uvrede, verbalnu agresiju (zapravo, verbalni delikt, op. a.)! Recite, pobogu, kako je do toga došlo?!

Uistinu, kako je došlo do toga? Kako uopće dolazi do takvih zastrašujućih pogrešaka sistema, prirode, kozmosa, sasvim svejedno, kakvima kolektiv gotovo svakodnevno svjedoči? Pitanje je to nad kojim bi se oznojio i konzilij vrhunskih eksperata. Naime, gotovo je nemoguće u nekoliko rečenica opisati sve ono što se događa u našoj školi, jer takve pojave uglavnom ćete naći u odgovarajućim ustanovama poluzatvorenog ili zatvorenog tipa!

Naša svakodnevica školski je kult ličnosti kakvog se ne bi postidjeli ni Moša Pijade, Kardelj i Ranković zajedno! U očima većine podanika, ravnateljica je samu sebe prometnula u gotovo metafizičku kategoriju; njen duh lebdi školom i u onim dragocjenim rijetkim trenucima kad je tijelo odsutno! Na sva mjesta s kojih se nju može kontrolirati (sindikalni povjerenik, školski odbor) instalirani su lakaji lišeni svojeg ja, bez ponosa i dostojanstva, ukras jednom sumanutom režimu (Na što tek sliči ono čemu su takvi ukras, pitate se? Vjerujte, ne želite saznati!). (...) Bezakonjem na svakodnevnoj bazi čitatelje ne želim uopće zamarati, a ako se nekad nešto u školi i odradilo sukladno zakonu, bila je to samo iznimka koja potvrđuje pravilo. U tom svijetu polusvijeta stekao sam dvoje pravih prijatelja i kudikamo više pravih neprijatelja budući da godinama odbijam kleknuti i pokloniti se zlatnom teletu.

Budući da ravnateljica oštroumljem koje ostavlja bez daha nepogrešivo detektira one koji misle drugačije, locirala me kao glavnu neuralgičnu točku na školi, baš kao Šeks Gotovinu i zbog toga jedan malo žučniji razgovor odlučila shvatiti kao fizičku prijetnju. I, iskreno, nije joj za zamjeriti. 

Prije svega, ako razmišljate kao bukva, a posao obavljate kao balvan, onda ni ne možete nego bukvalno shvatiti rečenicu “mogli biste izletjeti iz svog ureda prije nego što ste računali” i u njoj prepoznati fizičku prijetnju. (...) Jer, život mi uzmite, glavu mi otkinite, djedovinu mi otmite, samo mi fotelju ne dirajte, tu svetinju, taj razlog moga postojanja, jer to je kao da ste mi dušu istrgnuli! (...)

Pitat će netko kakav je epilog opisane situacije?

Inspektor je zaključio kako nema apsolutno nikakve osnove da se protiv mene pokreće ikakav postupak, te se lijepo rastadosmo. Izbori za Vijeće roditelja ipak nisu poništeni. Osovina školski odbor – ravnateljica i dalje divlja, degradirajući i struku i školu, hodajući skupa maleni ispod zvijezda. (...) Nakon nekoliko dana naprezanja malih sivih stanica, ravnateljica se i sama dosjetila prokušanog načina i u potaji mi spakirala pisanu opomenu u dosje. Dakako, u dogovoru s predsjednicom školskog odbora. Za odbor, naime, nije problem u onome tko uporno krši zakone i propise, već u onome tko na to bezakonje upozorava! U svojim karikaturalno jalovim pokušajima da me ušutkaju, školski organi djeluju vrlo koordinirano. Jedini organ koji se u tim rabotama evidentno ne koristi jest – mozak! Naposljetku – ravnatelj je slika i prilika šk. odbora. U našem slučaju, čega se pametan srami… ostatak znate i sami.

I dok škola poput Titanica tone u ocean ljudske bijede, orkestar i dalje svira!

Do nekih boljih vremena…

_____________________

P. S. Ovaj intrigantan i lucidan tekst objavio je jedan hrvatski profesor na portalu Nastavnici organizirano pišući o događajima u svojoj školi.

Koga zanima integralna verzija teksta, može ga naći na portalu  www.nastavnici.org . (D. Joler)

Sat povijesti

Znamo da povijest u školi ne mora biti dosadna. Osobito ako se doživi na nezaboravan način, nešto kao oživljena povijest, povijest svakodnevice. Neprocjenjivo je to iskustvo. Neke se stvari doista ne mogu kupiti novcem!

Rano jutro, pola šest...  Radnička klasa i poštena inteligencija umorna i snena hita na posao. U njihovoj omiljenoj školi dočeka ih vesela obavijest: IZBORI! Kakvi sad izbori? Jest da je malo tko za to unaprijed znao. O predstojećim izborima prethodnih dana ni riječi. Muk. Tek u hrpi nepreglednih obavijesti vješto zašuškan papir. Pa neka netko kaže da procedura nije poštovana! Déjà vu. Oni najžilaviji, koji još nisu dospjeli u apstinencijsku nirvanu, uzeše biračke listiće i sjedoše na svoja mjesta da bi odradili demokraciju. Otvoriše listić. Zbunjeni pogled u zrak. Je li ovo skrivena kamera? Nekakva šala? Gledaju, osobito oni mlađi, u nevjerici listić na kojemu stoje samo dva imena - od ukupno dva koja se biraju! No, nevjerni Tome stali gotovo nepristojno vrtjeti listić tražeći, nezahvalnici, i ostala imena. Razmažena derišta odrasla u demokraciji!! Oni bi više opcija?! E, ne može! Izvoli, možeš birati kojim ćeš redoslijedom zaokružiti oba imena: hoćeš li prvo prvoga pa drugoga ili ćeš obratno! Od viška bi se samo mogao zbuniti pa zaokružiti pogrešne!

Doista, možemo samo zamišljati koliko ti mladi ljudi moraju biti zbunjeni kada se, kao u košmarnome snu u kojemu se bude aveti prošlosti, po prvi put susretnu s ovakvom (post)komunističkom izbornom farsom kakvu su oni stariji u bivšoj državi doživjeli in vivo. Čak je na tadašnjim izborima znao biti makar i jedan kandidat više od ukupnoga broja biranih. No, ovi “izbori” uspjeli su to nadmašiti! Neizvjesnost njihova ishoda ravna je neizvjesnosti izbora za predsjednika Sjeverne Koreje. U današnjoj demokratskoj Hrvatskoj malo tko neće se sablazniti nad takvom izbornom lakrdijom, okom neće trepnuti samo netko tko je u komunizmu u tome ogrezao kao sitni politički aparatčik, beznačajna partijska potrkuša.

Mladim ljudima ovi “izbori bez izbora” mogu biti korisni jedino kao svojevrsna povijesno-didaktička lekcija ili pak živopisna radionica u sklopu Građanskoga odgoja na temu slobode i demokracije. A da bi taj duh iz boce bio što uvjerljiviji, i dekor je bio originalan: gola školska klupa, na njoj bijela biračka kutija iznutra crvena od demokracije, a za stolom, kao čuvarica Pandorine kutije, umorna spremačica - u socijalizmu arhetipski simbol autentičnoga radništva (u bivšoj državi utjelovljena u legendarnom liku Marice Hrdalo). I ponovno su oživjela sjećanja na propalu državu i truli sistem, na izborne farse i doživotne komunističke funkcionare, na ruglo od demokracije i izbornu apatiju. Još je samo na zidu nedostajala slika Maršala i netko da zagrmi:

SMRT FAŠIZMU, SLOBODA NARODU!

Zašto volim demokraciju

Prije nekoliko mjeseci Školski odbor I. gimnazije u Zagrebu, valjda u nekom svom neobuzdanom osjećaju svemoći, donio je nevjerojatan propis kojim profesorima škole uz prijetnju otkazom! određuje da na internetu - bilo gdje na internetu: na svim forumima, blogovima, web stranicama - „ne smiju objavljivati nikakve druge sadržaje“ osim edukativnih?!

O, sancta simplicitas!, pomislio sam s užasom. Je li ovo istina? Zar se vraćamo u doba staljinizma, u vrijeme kada je Veliki vođa ljudima određivao što smiju misliti, govoriti, raditi? Zar netko danas zaista misli da može ljude spriječiti da se slobodno izražavaju? Vjerovao sam da je u ropotarnici povijesti zauvijek ostao duh onoga legendarnog jugoslavensko-komunističkoga glupana koji je, u paničnome pokušaju da spriječi objavu istine, nemoćno zavapio „Zaustavite Reuters!“ Pokušava li netko danas ponovno zaustaviti Reuters, jednako smiješno-nemoćno, jednako apsurdno?

Teško je povjerovati da u 21. stoljeću u demokratskoj državi netko, komu je dano da odgovorno upravlja školom, može smisliti nešto ovako nebulozno? Zar doista dan-danas postoje ljudi koji u varljivome zanosu moći ozbiljno vjeruju kako nekakvim internim papirićem mogu ukinuti temeljna ustavna prava? I to samo zato što im se ne sviđa tuđe mišljenje. Svako bistrije dijete danas zna da je takvo što nemoguće, svaki pismeni srednjoškolac razumije da je to protuzakonito.

Ali ne! Neukrotiva strast, neutaživa žudnja da se pošto-poto ušutkaju kritičari, da se satre svako drugačije mišljenje, svaka hereza, svaka sumnja u kimilsungovsku nepogrešivost Dragoga vođe, dovodi do ishitrenih poteza, nepromišljenih i apsurdnih odluka. Pa je Prosvjetna inspekcija naredila školi da mora promijeniti sve protuzakonite propise.

Određujući da zaposlenici moraju „štititi ugled i dostojanstvo škole“, naši vrhovnici kao da su zaboravili da se ta obveza odnosi i na njih. Ugled škole ne štiti se donošenjem ovakvih prepotentnih a nesuvislih, diletantskih i sramotno nezakonitih regula.

Da su izbrojali do tri, razmislili hladne glave, u poniznoj skromnosti upitali stručnjake, usto još pročitali i koji zakon pa onda odgovorno, više-manje stručno i savjesno donijeli propise, ovakav udarac ugledu škole sigurno ne bi zadali.

Niti bi od Prosvjetne inspekcije ovako bolno dobili po prstima.

Ni jedna uprava ove škole nikada nije nažvrljala ovoliko površnih propisa i nijedna ih naredbom Inspekcije nije morala ovoliko mijenjati. Neslavan rekord.

Zabrinjava činjenica da su ljudi, koji trebaju brinuti o pravima zaposlenika i štititi ih, ta prava ozbiljno narušili. Ljudi koji trebaju promicati slobodu mišljenja i govora, tu su slobodu ograničili. Oni koji bi trebali čuvati ugled škole, ugled su joj okrnjili. Oni koji su ovlašteni odlučivati o tuđim pravima, pokazali su se opasno neupućenima. Ništa od toga ne služi im na čast.

Posljedice? Nikakve. Hrvatska još uvijek nema političku kulturu u kojoj bi odgovorni za ovakve propuste i ovakav nemar snosili ikakve posljedice.

Naposljetku, ima li od ove blamaže ikakve koristi? Nadamo se da ima: donositelji odluka možda će napokon shvatiti koji je opseg njihovih ovlasti i koje su granice njihove stvarne moći. A profesori I. gimnazije ponovno će moći slobodno izražavati svoje mišljenje, sviđalo se ono komu ili ne.

Epilog

Školski su čelnici poželjeli da profesori objavljuju samo nastavne sadržaje. Pa, evo, smjeran i poslušan kakav jesam, objavljujem ovaj zapis kao nastavni sadržaj, kao skroman doprinos budućem predmetu Građanski odgoj. Neka ovo bude svojevrstan uvod u temu Može li građanin u demokratskoj zemlji dobiti zaštitu pravne države od nelegalne samovolje, ignorancije i nasilja nad temeljnim slobodama čovjeka.

Ovakve zgode povremeno mi vrate vjeru u pravnu državu. Eto, zašto volim demokraciju!