subota, 10. kolovoza 2013.

Kako smo se nekada smijali Česima

Još jedno ljeto na Jadranu. Boravim u simpatičnome malenom turističkom mjestu na hrvatskoj obali kakvih ima na desetke. Neću mu spomenuti ime samo zato što sam u načelu mogao ljetovati malo sjevernije ili južnije - i sve bi bilo isto. Ovo turističko mjesto ni po čemu nije iznimno, a ponajmanje luksuzno - osim po cijenama u trgovinama koje bi lako mogle konkurirati kakvome francuskome mondenom ljetovalištu.

     Već prvi odlazak u trgovinu ispunio me osjećajem gorčine zbog spoznaje da tu nije riječ o turizmu, o poštenome i pristojnome načinu zarade nego o običnoj, drskoj pljački: to što naši trgovci čine nezajažljivim dizanjem cijena, zapravo je njihovo pervertirano shvaćanje liberalnoga tržišta i slobodnoga formiranja cijena.
Znamo da je na moru sve skuplje i to u određenoj mjeri i očekujemo. Bilo bi prihvatljivo da cijene budu više za 10, 15 pa i 20%. Tolikom razlikom u odnosu na kontinent trgovci bi sasvim dobro zaradili. Možda tu razliku ne bismo odmah ni primijetili. Ali, ne možete ne uočiti ako je većina artikala skuplja za 40, a u pravilu i 50%! To nije sloboda tržišta, to je besramna pljačka turista (ali i domaćih ljudi ondje). Koji su ekonomski razlozi da ista roba od kontinenta do obale (ne do otoka!) poskupi za 50 i više posto? Vrhunac pohlepe jest primjer s buteljom vina koja u Zagrebu stoji 50 kn; ondje ta ista butelja u jednome je dućanu bila 40% skuplja, a u drugome čak fantastičnih 80%: koštala je ravno 90 kuna!

     Kao (domaćega) turista obuzme vas bijes zbog činjenice da svaka šuša koja misli da se može i zna baviti turizmom tu djelatnost u praksi interpretira kao najobičniju prijevaru. Umjesto da u domaći turizam ulože "krv, znoj i suze", umjesto da pruže kvalitetu usluge kojom bi turisti bili zadovoljni, a tada i spremni platiti višu cijenu, naša se turistička ponuda (u najširem smislu riječi) vrlo često svodi na obično "pelješenje" turista. Umjesto da zaradu postignu ponudom kvalitetnih roba i usluga po pristupačnim cijenama, a ekstra profit ostvaruju povećanim prometom, naši trgovci astronomski podižu cijene i zapravo ružno ucjenjuju kupce. Jer - ne možeš ne kupiti osnovne namirnice! Logika je jednostavna, zar ne?

     Ovo me podsjetilo na sada već davne dane kada smo se kao klinci znali smijati češkim turistima koji su sa sobom na Jadran dovlačili pozamašne količine povrća (neizostavni paradajzi!), voća, pašteta i piva. Bili smo mladi, nadmeni i nesvjesni činjenice da ti češki turisti itekako znaju što rade: bili su mudriji i racionalniji od mnogih. Jer, Česi su pasionirani i iskusni putnici. Oni mnogo putuju, oni rado putuju i znaju putovati. To je vrijedan, štedljiv i razborit narod koji neće svakom jadranskom (ili bilo kojem drugom) mamlazu dopustiti da ih besramno ucjenjuje i do mile volje pljačka kvareći im užitak u odmoru. Zato su Česi (i ne samo oni) odavno našli recept za naše turističke gotovane. Kada danas o tome razmišljam, mislim da smo od njih već odavno mogli štošta naučiti. 

     Jedne od ovih ljetnih večeri u šetnji primijetih upravo pridošli automobil-karavan stranih registarskih oznaka. Vozač otvorio prtljažnik koji samo što ne eksplodira od količine njihove domaće robe svih vrsta: tu su čitave gajbe piva, kutije keksa, mnoštvo povrća, raznoraznih grickalica - sve što čovjeku zatreba u trenucima opuštanja na ugodnome godišnjem odmoru. Promatrao sam kako on i njegova obitelj sve to žustro i hitro unose u unajmljeni apartman, ali sada na to nisam gledao ni s čuđenjem ni s podsmijehom. Naprotiv, pomislio sam: to je jedini racionalan odgovor na grandioznu pohlepu nekih domaćih "bjeloglavih supova".

     Na kraju priče siguran sam u jedno: kada iduće godine s obitelji krenem na more, moja će astra biti tako krcata da mi nijedan Čeh neće biti ravan. Ne zato što bih bio škrt ili praznih džepova, nego zato što ću novac radije dati u dobrotvorne svrhe negoli ga bacati dopuštajući da me pljačkaju kojekakvi smutljivci i smetenjaci, mutikaše i diletanti.